Dok je ispijala svoju poslijepodnevnu kavicu na zadnjim zrakama varljivog rujanskog sunca na terasi kavane Grofice Marice srednjovječna novinarka Milana, Varaždinka po rođenju zahvaljući veselom i nevinom čavrljanju dječjeg glasa koji je dopirao sa susjednog stola do nje “vrtila je film svojeg djetinjstva i života u glavi”.
“Deda, a kaj to zvoni? A kak se zove ovaj striček koji svira?”, zapitkivala je trogodišnja djevojčica svojeg djeda za susjednim stolom. Djed je strplivo odgovarao. A kad se Milana sa radoznalošću okrenula da vidi kako izgleda ova djevojčica ugodnog, dječjeg glasića, pred sobom je ugledala ljupko stvorenje, majušno poput “kraflice” u roza-bijeloj majici na kojoj su se slovima različite veličine i različitih boja, naizmjence po veličini, od manjih prema većima izmjenjivali natpisi koji su počeli sa: “Kad zagusti..., a završili velikim slovima IDEM KOD DJEDA I BAKE. Na to se Milana samo sa sjetom nasmijala i s puno radosti i blagosti u pogledu pogledala djevojčicu. “Da, tako je bilo i kod mene. Kad zagusti idem kod bake i dede. Često i prečesto je tako bilo i kod mene. S obzirom da su se ovi razveli.”, pomislila je Milana kad je ugledala ovaj šarmantan natpis na majici njoj nepoznate, ali zato ništa manje ljupke djevojčice. “Baš je će-će”, pomislila je Milana i ispila gutljaj kave. Čekala je svoju prijateljicu Nataliju da dođe i da je isprati u Zagreb u kojem je pronašla svoj mir i svoje utočište nakon što se cijela obitelj razasula po svijetu. “Za ovaj grad me tako puno toga veže. Čak i previše, a opet kao da sam ovdje stranac”, razmišljala je Milana i nestrpljivo gledala na sat. “Kad su ono zapravo ovi moji došli u taj Varaždin?”. I odmah joj je pred očima iskrsnula kočija puna svakojakih čudesa koja se sporo njiše poput otežala matrone seoskim i prigradskim putevima koji su u 13. stoljeću vodili do Grada. A na njima: loj od mesara za pravljenje svijeća i med za pravljenje medovine ili gvirca. Tako je sve započelo. Prije kojih sedam stotina godina. Kad su se neki siromasi odvažili doći iz Srednje Europe u ovu “zabit” i tu se pokušali obogatiti. I nekima je to uspjelo. Znala je da je njezin djed stari “gazda” kako su ga zvali oni koji su ga poznavali bio među njima. Jedino joj nije bilo jasno je li on više čarao-barao i pričao bajke ili je to bogatsvo bilo stvarno. A što ona uostalom ima od svega toga? Osim himere, da je sve stajalo na staklenim nogama i puno priča uokolo stola o “coprnicama koje su zacoprale cijelu familiju do koljena sedmog” ili o porijeklu kapitala koji seže u Kraljevinu Jugoslaviju, proteže se preko Amerike do Međimurja, Slovenije i Zagorja. To je njezin život. Donekle. Tako je Milana razmišljala dok je prpošna Natalija nije prenula iz maštanja potaknutih djevojčicom i natpisom s majice “ Dok zagusti idem kod djeda i bake”. U Zagreb joj se nije žurilo. Nitko je nije ondje čekao. Nije to bilo više kao prije dok je bila mlada. Na svakom kantunu po jedan ljubavnik kako su znale u šali reći njezine kolegice iz Slobodne Dalmacije u ćijem je dopisništvu radila kao mlada novinarka punih pet godina. Sve dotle? Sve dotle dok se svijet nije srušio. Ponekad, tu i tamo još i sada joj se iz daljine jave zvuci upozoravajućih riječi njezine urednice iz Splita atraktivne malomišćanske famme fatale Jasminke “ Milana piši, piši, dušo, život je okrutan , a ljudi su zvijeri”. Ona je naravno nije poslušala. Znatiželja koja otvara sve Pandorine kutije na svijetu i na dnu ostavlja samo NADU bila je jača. Prestala je pisati i počela se igrati “Serlocka Holmesa”, detektiva koji je mogao uspjeti samo u Velikoj Britaniji. No, ona nije bila tog soja. Ona je bila sa Balkana, odnosno, iz Srednje Europe.. I balkanske zakulisne igre bile su joj strane. U sve što je taknula mirisalo je na prijevaru. Pa čak i njezina ljubav prema Jasminki. Tako čista, nevina, mladenačka, ali i putena barem preko telefonske žice. Dok je davala oproštajni poljubac u obraz svojoj prijateljici Nataliji na varaždinskom autobusnom kolodvoru prošli su je srsi od same pomisli na urednicu Jasminku. Da. Više joj niti imena nije znala. Toliko je vode ipod mosta proteklo, a i toliko boli je izgutala. Vito ju je ostavio niti ne trepnuvši okom. Ona se srušila u Varaždinskoj banci na Jelačić placu kad je došla podići svoju plaču, u nesvijest. Dijagnoza: potpuna iscrpljenost. Zadnje riječi koje je čula da je izgovorila bile su: “JA”. Željela je reći:”Jasminka”!, jer osjećala je tog dana da je gubi za uvijek, ali uspjela je samo izgovoriti prva dva slova: JA. Ostali su pomislili da im je nešto u svoje ime, u ime svojeg ja željela poručiti. “Što dušo? Ja?”, pitali su je. “Što si htjela reći?”, čula je glasove kad su je prizvali svijesti, a dotle je službenica preko puta vikala na sav glas “Vito, Vito dođi u pomoć”. Od tog trenutka sav svijet se srušio na nju. Poput stropa koji ti neočekivano padne na glavu. Rubriku Zdravlje u Slobodnoj Dalmaciji su zatvorili. Ona nije htjela ići u politiku, jer su to za nju bile same “šporkarije”. Niti Modnih stranica više nije bilo, a i nekome su smetala stranice za žene pa je ih ugasio. Zar je bilo čudno da se nakon toga srušila u nesvjest, dva mjeseca nakon što je Vito zauvijek zalupio vrata pred sobom. Do Jasminke su svi putevi bili zatvoreni. Ona je vidjela broj na telefonu i samo se derala “Šaka-zulu”. Bila je to poruka da više ne želi ili ne može imati posla sa njom. I da je ljubav između njih dvije toliko jaka i istovremeno toliko platonska da se stranice moraju naprasno zaklopiti. Stan na Jarunu je otkazala. Otišla bez ljubavi svojeg života, a da nije znala je li to Vito ili Jasminka, u Varaždin kod djeda i bake. I tu je tek počela njezina životna priča. Sve ulice kojima je nekad tako bezbrižno i previše bezbrižno koračala sada su joj se činile stranim. Natalija bi joj govorila da se ponaša kao da je živjela u New Yorku, a ne u Zagrebu i pisala za Split. Stvari su joj dobivale nove obrise, a ljudi nove osobine. Znala je da je hvata ludilo, a sve zbog Vite i zbog Jasminke. Kad je posjetila svoju frizerku koja ju je uređivala još iz Gimnazijskih dana samo je odjednom ko iz vedra neba začula spušteni ton, šapat, u po glasa rečenicu iz frizerkinih usta: “Netko te pozdrvaio”. Podigla je na to obrvu i glavu, a ova se napravila kao da ništa nije rekla. Počela je gubiti tlo pod nogama. Osjećala je kao da je netko slijedi, prati. Da taj netko zna svaki njezin korak i da je to unaprijed smišljena priča u ćije će se konce ona uplesti i neće znati Gordijski čvor razmršiti, nego će naprasno u svom nestrpljivom stilu sve odrezati, zapravo sve još bolje i još više zapetljati. I tako se jednog dana sa 48 kilograma kilaže na metar i šedeset tri centimetara našala na psihijatrijskoj klinici. Sa dijagnozom: teška, do tada nikad viđena depresija. “Takvo što, zbog ljubavi, nikad u svojoj karijeri nisam vidjela”, vrtjela je glavom psihijatrica i govorila. “Dušo, što te boli?”, pitala ju je umilnim glasom psihijatrica kao da se sažalila nad tako mladom i oku ugodnom djevojkom. “Sve me boli. Kosa, koža, kosti, sve. Ne mogu jesti, nemam teka”, odgovorila joj je. Tako se to vuklo dva mjeseca od injekcija do hospitalizacije, do bakinog pire krumpira i gorkog radića i cikle za jačanje krvi i pomlađivanje. Onda bjeg od dede i bake kod mame, pa potom opet povratak. Sve se odvijalo kao na vrtuljku, kao u kaleidoskopu u kojem se sličice bez ikakvog reda pomiću tamo-vamo bez ikakvog reda i to na najmanji dodir rukom. Tako su osjetljive. Tako je trajao njezin život punih šest godina. Bacanja poput valova od hrudi do hridi. Obijala se o valove. Iz vana nitko nije vidio kakve se bure i nevere u njoj roje i kakve bitke biju. Iz nutra? Sva je kiptjela. Odsutna iz svijeta koji je nije zanimao. Nije znala gubiti. Zaključila je nakon svega. A izgubila je sve. Posao, novac, ugled i što je njavažnije: dvije osobe koje je užasno voljela i kojima je vjerovala i bila privržena. Nije znala tko će moći osim nje same poput kakve samotne vučice zalizati rane? Hoće li doći takav? A ljudi? Kako ti znaju zadati brazgotine i udarce i rane , tako ti ih i zalijeće, kad to najmanje od njih očekuješ. I to od onog od koga to najmanje očekivaš. Tako to obično biva u tom našem svakdanjem životu. Bile su to njezine skromne, sasvim privatne male spoznaje s kojima se nije dičila. Čak štoviše sve bi zaboravljala u razdraganim razgovorima preko telefona sa svojom Natalijom koja joj je uvijek bila pri ruci kad joj je trebala i uvijek ostala vjerna. Unatoč svemu i svima unatoč. Nije joj smetalo što se ponekad znala naći na drugom ili trećem mjestu. Jer ona nije bila od onih koji bi brojili na kojem si mjestu kad se nekoga voli i poštuje. Uvijek tu. U pravo vrijeme i na pravom mjestu, u pravom trenutku. Svaka riječ na svojem mjestu. Nikad namteljiva. Sičušna, nevidljiva, majušna, ali odlučna i jaka. I kad bi s druge strane žice slušala njezin oštar zvuk glasa i resak glas, duhovan ton, zvučalo joj je kao da je njezina prijateljica visoka kao neka manekenka , a ne majušna kao Hlapić ili Gita. Baka? Da baka je u međuvremenu preselila na onaj svijet. Neki kažu: ljepši od ovog koji smo izgradili. Deda? Da, deda se smirio konačno. I konačno ostario. Jednog dana kad je posjetila Varaždin i bakin grob i kad se vratila u dedovu kuću poslije posjeta bakinu grobu, djed ju je u svom ozbiljnom, a opet “zafrkantskom” stilu pitao: “I...? Kaj ti je baka poručila za mene?”. “Da te čeka. Da te vjerno čeka i da joj ovaj put nećeš pobjeći. Cijeli život si joj bježao, ali ovaj put joj nećeš”, prihvatila je zafrkanciju, tim više jer je znala koliko se deda boji smrti i koliko mu je život mio. I kad su tog jutra prije odlaska u Zagreb pili zajedno na terasi kavu i razgovarali, on je u svojoj 82 godini života rekao: “Kako je život lijep, a ja moram mrijeti”. “ No, dobro, budem ja umjesto tebe. Meni nije tako lijep.”Odgovrila mu je njegova “vnukica” s kojom je on najradije vodio “teške, dugačke, metafizičke i kvazipolitičke razgovore”. “Uvijek u opoziciji i protiv države i protiv birokracije...”, mislila je u sebi dok je razmišljala o tome kakav je to svjetonazor njezin djed kroz život razvio kao nekakva “obrtnička faca iz provincije”. A Varaždin je bio sve samo ne provincija. To da je izgubio svoj urbani štih. To da. Negdje se zametnu. Da nije odmah oku na dohvat. Ali, samo zagubio. Ne i izgubio. Tražila je urbanost u mladim ljudima kad je grad posječivala , po zakutcima ulica po kojima je sama ili sa Natalijom šetala ili sa mladićima s kojima je hodala kao mlada varaždinska djevojka. Tražila je tu izgubljenu mladost svojeg života. I pokušavala zbrojiti dva i dva da dobije rezultat : četiri. Ali nikako da joj pođe za rukom. Uvijek joj je nešto nedostajalo. Nije se žalila. Naučila je da si uvijek kako god da se okreneš na gubitku i da u životu ne može sve imati. Sretno djetinjstvo, sretno mladenaštvo, dobar posao, sretnu ljubav. Negdje kockica treba izmaknuti i tlo ispod nogu podrhtati. Negdje se potres mora dogoditi. Kad tad. Ali svakom se potres događa. Samo, što netko taj potres prehoda, zaboravi, okrene na šalu, na grubost, na oholost, a nekoga “trefi” svom snagom i probudi se u bolesničkom krevetu. Poput nje. Sve sam doista probala za ovo kratko života. A što me još čeka? Razmišljala je dok se truckala autobusom marke Volvo prema Zagrebu. U takvom razmišljanju, valjda od naprezanja moždanih vijuga, prtejeranog naprezanja, je zadrijemala. Glavu je naslonila na staklo i utonula u san. A snovi su joj bili poput noćnih mora. Sanjala je obično dugu ulicu i kuće. Niz kuća u kojima traži svoju mamu. Sve kuće prekrasne. Jedna ljepša od druge. Poput one njezinih roditelja dok su još bili u braku i dok još nisu “rastrajbali” svu imovinu. Što imovinu? Dom, kuću, zaklon, zaštitu, sigurnost i sve ono što nitko od arhitekata još nikad u svojim definicijama stanovanja, za stan ili kuću nije rekao. A mame nigdje. Nema je, pa je nema. I tako joj snovi završavaju, u šumi, u vinogradu punom prekrasnih kuća u drveću i cvijeću, samo mame nema. Vito? Ovdje je pored nje. U krevetu. Mirno spava. Osjeća kako pored nje diše. Osjeća miris njegovog tijela i kako je njegovo tijelo grije. Nije sama. Osjeća svježinu koja dolazi ispod pazuha. Ta, bio je uvijek okupan. Jasminka? Osjeća kako joj se prsa od uzbuđenja nadimlju. I sve je to u snu uzbuđuje. Oni su tu. Pored nje. Osjeća njihovu blizinu. Lista prioriteta posloženih u životu izmjenjuju se: sad zdravlje, na prvom mjestu zdravlje, sad zdrava, bistra i oku ugodna djeca, sad dobar, lijep ko slika muž, k tome i situiran ili da barem zna proizvoditi novce. Karijeru je negdje zametnula. Stavila po strani. Nakon kalvarije koju je prošla stavila je zdravlje i ljubav na prvo mjesto. I djecu. Ali ni toga nije bilo. U snu joj se javila i djevojčica sa natpisom na majici “Kad zagusti...”. Udarajući glavom o staklo bila je na tankoj niti koja razdvaja san od jave. Po glavi su joj se motale misli koje su same navirale. Nekontrolirano su dolazile. Deda joj se motao po glavi. Stari varaždinski “gazda” koji je uvijek vanjski svijet doživljavao kao opasnost. Svi ljudi su opasni, sve što dolazi iz vana je opasno I zato djecu valja zaštiti. Kad je za Novu godinu sreo Milaninog brata Hinka na Korzu na ponoćnoj utrci sa šubarom na glavi i cigaretom u ustima samo mu je rekao “Kaj ti tu delaš? Ideš doma, baka te čeka sa kolačima”. A ovaj sa svojih 17 godina mu je odgovorio “A kaj ti tu delaš u ovo doba? Baki te bum rekle da se skičeš po gradu”. To je rekao i obećao da će otići doma, a izgubio se sa dečkima negdje u gužvi koja se na Korzu stvorila poslije ponoćnog plesanja valcera i prije početka utrke. Da, vanjski svijet je prepun opasnosti. Sve sama gladna usta. Gladna hrane, užitaka, osjetila gladna senzacija. Jedan svijet: velika razjapljena usta u koja nalijevaš “med i mlijeko”. Ponekad i pelin da čovječanstvo ne zaboravi kako je život gorak. I da živimo u dolini suza što se obično životom zove. Ostalo sve je grabež već stoljećima. Od pamtivjeka, moglo bi se reći. I zato je deda uvijek bio u pravu. I kad se smijao i kad je pričao priče o coprnicama I kad je govorio o državi, prevari i o radu. A oni su se baš naradili: Eh i to je već za priču. Taj njihov rad. Kad je bila Santa Barbara onda su svi završili na Santa Barbari. Dinastiju na večer nikad nisu propuštali. U jutro su do osam spavali, deda je do 10 hodao po kući u pidžami i pio kavu i naručivao si zagorske oblizeke, a baka stalno s kuhačom u ruci. Takve je se sjeća. I dok su je susjede u gradu kad bi je srele pitale gdje ti je baka, ona bi odgovarala: “U kuhinji”. To je bio jedini svijet koji je poznavala, a da joj nikad ili rijetko kad ne bi na um pala ideja o emncipaciji. To bi za nju bio prevelik teret. Kao i odlazak na tržnicu. Tada bi se već našla na tuđem terenu. Kao što je Hinko govorio: “Nju kad si u grad poslao kao da je došla u New York. To je za nju bio velik grad u usporedbi sa relacijom koju je svaki dan napravila od kuhinje do dnevnog boravka i do dedove radionice”. Ali daleko od toga da je bila priprosta, kako bi se običnom čiatelju moglo pričiniti. Ma kakvi. Oni su zbilja ispali iz neke druge priče. I tako se nadala da će ih takve balzamirane nenagrižene od zuba vremena ili gubitka velike imovine zateći u njihovim foteljama ili njihovim poslovima onog dana kad se sva slomljena vratila iz Zagreba u Varaždin u njihov dom. Ali, nije bilo tako. Prvo je slomila ruku, poslije toga, iskopčali su im vodu, telefon i plin. Deda je uključio hidrofor u želji da nadmudri Varkom. I taman kad se Milana počela tuširati nestalo je vode. Derala se na sav glas neka uključi hidrofor, a on se pravio lud da ne zna o čemu je riječ i u svojoj “diplomatskoj maniri” pozvao je onako mokru u podrum i pompozno postavio pitanje: “Milana, dakle, što je to?”, pokazujući na hidrofor. “To je UNPROFOR!”, odgovorila je Milana ko iz topa. Dok se deda udario rukom po čelu i rekao “ Otkud si ti? Kaj se ne sjećaš da smo za socijalizma dok si bila mala vodu na to dobivali”, pitao je. “Ne. Ne sjećam se”, odgorila je, pritisnula nekakvu crnu tipku i otišla se otuširati. Sve ostalo, platila je mama i prikopčala na veze sa vanjskim svijetom sa kojim je Milana sve više gubila dodir. Kad je padao snijeg susjedne kuće i ulica činile su joj se kao da je u Novom sadu. Zamišljala je kako će za 30 godina izgledati ova ulica i u mislima vidjela kako ulicom hodaju kineski trgovci i crnci, a deda tera u svojoj 110 godin svoj obrt tako da je uposlio crnce iz New Jerseja i snjima pije gemište, a svi oni zajedno sa Kinezima govore tečno varaždinski kajkavski. Nije mogla povjerovati da netko u jednoj te istoj ulici proživi svoje djetinjstvo, mladost, uda se , da njegova djeca prožive život u istoj kući i na istoj adresi. A znala je dobro da takvih sudbina ima ispod mirnih varaždinskih krovova. I takvih kuća, naravno. Zato, jer joj se život u Varaždinu učinio tjesnim dogodilo joj se to da joj izmakne tlo pod nogama i uz to pokoja daska u glavi pomakne. Spas je pronašla, dakako, u Zagrebu za koji je znala od najranije dobi da će biti njezin drugi dom. Polusnena pogledala je kroz prozor autobusa i vidjela dječaka sa skateboardom ispod ruke. Podsjeti ju je na njezinog brata Hinka. Pravog gradskog fakina, urbanog dečka koji je odrastao uz skateboar u Varaždinu, danas je negdje u dalekom svijetu. Zna samo da mu je dobro I da je ponovno pronašao svoj urbani milje gdje je savio po svojim uzusima od kojih niti po koju cijenu nikad nije želio odstupiti. On je bio generacija koju je zamarala politika i mislio je da su “ se svi z brega spustili kako bi zasjeli u saborske klupe i ušli u političke vode ne bi li tako zagorčali ono malo pristojnog građanskog i urbanog života kojeg niti socijalizam niti komunizam nisu uspjeli proždrijeti”. Da, njezin je brat Hinko tako razmišljao. Zanimala ga pomalo glazba:TBF i slični dečki s ulice, a ostale poput Štulića ili pastirskog rocka pa i Bore Čorbe ili Beatlesa i ABBE na kojima je stasala generacija njegove majke, upoznavao je onako uz put, reklo bi se : s nogu. A ta naša mama? I ona je bila priča za sebe. Uvijek sama u slastičarnici u Dućanskoj na kavi i kremšniti. “Znaš kad smo s razredom išli na sladoled u Dućansku bio sam u strahu da onu našu ludu mamu ne srtenem tamo. Znaš kakva je već: ona bi sve častila, a mene ne bi zvala Hinko nego Hinkec i tako me osramotila”, sjetila se Milana bratovih komentara koje je kao odrastao muškarac znao “izlanuti” kod nje u Zagrebu na nedjeljnom ručku. I nasmijala se toj njegovoj opaski. “Uvijek duhovit. Unatoč svemu. A bome niti njega život nije mazio. Prošao je bos po trnju da bi ostvario tek dijeliće svojih snova”, rojile su joj se misli i uspomene na hvala Bogu živog brata dok je autobus skretao na autobusni kolodvor u Zagrebu. Bilo je 22,30 sati navečer i vozač je odjednom na mikrofon rekao: “Dragi putnici, hvala na vožnji. Stigli smo u Zagreb. Za pola sata krećemo za Split sa susjednog perona”. Sva bunovna i snena, sva u košmaru i kaosu od misli koje su joj “lebdjele” po glavi tijekom vožnje čula je samo riječ: Split. Odjendnom se više nije mogla sjetiti niti imena svoje urednice iz Splita niti svojeg mladića, onih zbog kojih je toliko propatila u životu i ostale su joj samo zamjenice početnih oosbnih imena onih koji su joj nekad tako puno značili u životu:” ja, vi, mi.” Što kad se spoji, mislila je u glavi, dok je vadila kofere iz prtljažnika autobusa marke Volvo može značiti jednu riječ: Javi mi! “Što da mi javi?” pitala se dok je na kotačićima vukla kofer prema susjednoj tramvajskoj stanici. Bila je veče i noć je bila jesenje topla. Ubrzo je sa koferom i ruksakom nestala među masom prolaznika. Još jednom se u tramvaju dok je putovala prema središtu grada, prema Džamiji, sjetila djevojčice sa majicom na kojoj je bio natpis “Kad zagusti idem kod djeda I bake”. Nasmijala se, uzela ključeve iz ruksaka, potiho otključala vrata svojega stana I ušla. Da, tako će biti I sa mojom djecom. I oni će kad zagusti odkiflati kod djeda I bake. A to neće biti često samo kad ćemo se njihov otac I ja uželjeti igrati mame I tate. “Ti vrag jedan šmajhlavi”, sjetila se maznih riječi svoje stare prijateljice Nadice iz Varaždina. Zaključala za sobom vrata stana, oprala ruke, otuširala se, oprala zube, skinula šminku i oprala lice. Odjenula čistu spavačicu i legla na bijelu štikanu posteljinu koja je mirisala na čistoću i lahor. Što je te noći sanjala? To nitko ne zna, pa niti ona sama. Jer, u jutro kad se probudila i popila kavu sve je zaboravila. Bila je orna da nakon Varaždina krene u osvajanje svojeg drugog voljenog grada. Zagreba! ( Na tom mjestu završila bih ovu priču u kojoj nema velikih zapleta, a i dramaturška napetost kao i rasplet odnosno katarza su izostali. Znam da su čitatelji “rascartani” svakojakim sapunicama i očekuju da će Milana možda završiti u kakvom zagrljaju nekog neznanca ili barem kojeg poznatog Varaždinca iz Zagreba.. Ali, odmah moram reći da ćemo čitatelje odnosno ponajviše čitateljice razočarati i to baš na samom kraju. Ništa od svega toga neće biti. Ili možda u slijedećoj priči koja može sasvom lako nositi naslov: Imam dva tate i dvije mame. Ili? Kako je Milana pronašla ljubav svojeg života u velikom Zagrebu i poput Štefice Cvek sretno isplivala iz ralja života.Što ćete? Ja volim sretne završetke! A vi? Ako ste ih zaboravili ili se razočarali, pa slobodno pitajte bake i djedove što o tome misle?!
P.S. Dobro bi bilo da češće popijete kavicu u Grofici Marici. Možda susretnete ljupku, majušnu djevojčicu sa roza-bijelom majicom na kojoj piše od vrha prema dnu: Kad zagusti... Možda i vama sine gdje smjestiti klince ovaj vikend. Barem ovaj, ako ste već odlučili imati nježnu šapu nad njima za cijeli život. Sretno vam bilo. Osobito bakama i dedama. Vaša Milana.
Gordana Igrec
