Gotovo je vrijeme sporta i glazbe – slijedi oporavak od muskulfibera. Na mišićima nogu (od hodanja) i ruku (od dizanja čaša). Govorim, naravno, o Špancirfestu, najčudnijem, ali i najuspješnijem dosad.
Barem po broju posjetitelja.
Osobno, možda sam već postao čangrizavi starac, ali meni ta gužva sve više ide na živce. Naravno da me veseli velik broj publike, ali neki se zbilja moraju naučiti bontonu. Neki se ponašaju kao da su sami na svijetu. Hodaju u velikim skupinama, naširoko, zastaju tamo gdje je najveća stiska tek toliko da malo porazgovaraju, gaze vam po nogama, guraju laktovima, polijevaju pivom i obasipaju hranom koju moraju jesti baš dok se probijaju kroz gomilu. Riječ je ipak o manjini, ali ponekad me zaprepasti tolika bezobzirnost: neki uopće ne gledaju oko sebe i ne obraćaju pozornost ni na starije, pa čak ni na invalide.
Dobro, možda je to katkad nenamjerno. Možda se u toj gunguli doista teško snaći. Ali ima i tome lijeka. Dok je u Veneciji karneval, točno se zna kojim putem i kojom se stranom ulice smijete kretati. Imate putokaze i pješačke staze, pa čak i prometnike koji vas usmjeravaju i paze da ne iskoračite iz koridora. Ne kažem da smo stigli do takve kritične pozicije, ali u svakom kaosu ipak mora biti nekog sistema. Ili barem osnovne opće kulture.
A da nam je kultura prilično vriti, pokazali su naši slavni arhitekti. Prošli tjedan napisao sam da u Kraljevici kuju neko staro železo kojim će nas predstaviti na venecijanskom bijenalu. Pa je ispalo da ne razumijem suvremenu umjetnost. Onda se taj ploveći paviljon raspao prije nego što je stigao u Mletke. Pazi sad, kažu neki, da je stigao, sigurno bismo dobili nagradu!
Mo’š mislit’. Bolje im je da šute. Ili da vrate onih milijun kuna što im je država dala.
Bože, kuda plovi ovaj brod?!
Art/media - Muskulfiber
